POBOŽNOST 13 UTORAKA SVETOG ANTUNA

Devetnica pred blagdan, 11.-12. lipanj 2017.

Posljednja dva dana devetnice gost, propovjednik i predmolitelj, bio je vlč. Duje Kurtović iz Karlovca, Župa Sv. Franje Ksaverskog – Švarča.
Danas na Svetkovinu Presvetog Trojstva, kao i uvijek, ljudi, vjernici, ne stanu u crkvu. Lijepo je vrijeme, razmilili smo se po samostanskom parku, mlade majke donijele s dekice na kojima sjede sa svojom malom dječicom, spokojno se igraju, slušaju Riječ, kao u Isusovo vrijeme, govor na Gori. Ima nas svih dobi, ima nas odasvud.
Svi se utječemo zagovoru sv. Antuna čiji je jezik ostao neraspadnut i čuva se u Bazilici sv. Antuna u Padovi. Možemo se zapitati koji dio našeg tijela će ostati neraspadnut, ili koji dio će najduže opstati, kojim dijelom tijela slavimo Boga i vraćamo mu ono što nam je dao? Nemamo pravo očekivati da nam Bog nešto daje, a mi to nismo spremni dati drugima.
Svetkovina je Presvetog Trojstva, rekli bi „3 u 1“, milost, ljubav, zajedništvo svetaca. Sv. Augustin je rekao da se nije rodio koji bi dokučio tajnu Presvetog Trojstva.
Sv. Antun je bio toliko fasciniran Riječju Božjom da je ostavio svoje plemićko porijeklo, sigurnost, činio je sve da svoj život potroši za Gospodina. Božja Riječ nije mu dala mira, Božja Riječ je radosna Riječ.
Nije isto da li ujutro pustimo bezveznu pjesmu koju vrtimo cijeli dan ili otvorimo sv. Pismo, izaberemo psalam koji nam je inspiracija za taj dan. Naš Bog je ona stvar, radnja ili osoba za koju uvijek imamo vremena, volje i ljubavi. To može biti nogomet, shoping, facebook, kava, briga za zdravlje, bogatstvo, posao, karijera, novac.
Jao si ga meni ako si za Boga izaberem krivoga boga, moj svijet će se srušiti. Medicina je toliko uznapredovala da smo svi bolesni, moj bog je propadljiva stvar, tijelo. Jao si ga meni ako je meni uzor neki lik koji se predozirao i umro, jao meni ako sam ljestvicu vrijednosti preokrenuo.
Mojsije izvodi svoj izraelski narod iz Egipta i na brdu Sinaju dobiva dvije ploče sa deset Božjih zapovijedi. Samo deset stvari može urediti naš život, to su upute za čovjekov život, priručnik, Trebali bi čitati sv. Pismo, Bibliju, koja obično kod kuće skuplja prašinu. Neće nas spasiti tek puko posjedovanje sakramenata već ih moramo koristiti. Ako nam Biblija samo skuplja prašinu onda je poklonimo nekome tko će se hraniti Božjom Riječju.
Naš Bog je milosrdan, milostiv, spor na srđbu, bogat dobrotom, ljubavlju i nježnošću, to je Bog o kojem je pričao sv. Antun, ljudi su ga slušali, počeli primjenjivati taj „recept“ u svakodnevnom životu.
Ljudi, ako tražite mir, ako ti treba smisao, radost, ne traži spinners, neki antistres, podsvijesti si da si ljubljeno dijete Božje, „spinaj“ da imaš Duha Božjeg u sebi, da ti treba djelovati u ovome svijetu, da po Duhu koristiš svoj jezik, a ne trač, osuda, ogovaranje.
Duh Sveti je šapnuo Mariji kod Navještenja, Marijino slušanje rađa plodom. Što je nama šapnula Božja Riječ?
Naša zajednica opterećena je tradicijom, običajima, navikama. Ako si s nekim u kući, za stolom, u krevetu iz tradicije, onda to nije iskreno.
Sv. Pavao preklinje Timoteja: „… raspiruj milosni dar božji koji je u tebi…“ ( 2 Timoteju 1, 7) To je onaj isti Duh koji smo dobili na Krizmi. Na nama je da taj isti Duh raspirujemo, da ražari i djeluje u srcima ljudi. Besplatno smo primili, besplatno dajmo.
Baš ja, ti, možda smo mi jedino Evanđelje koje će neki čovjek u nevolji vidjeti i čuti, mi smo reklama, mi smo pokaznica, mi smo Svetohranište. „Evanđelje treba oživjeti“- rekao je fra Zvjezdan Linić. Što će nam sakramenti ako je duša prazna. Možeš imati najbolji mobitel, ali nije od koristi ako je prazan.
Neka svi vide da smo narod vjernika, da svjedočimo životom i riječima Krista.

Nada Bogi

Devetnica pred blagdan, 10. lipanj 2017.

Današnje pobožnosti predmolio je i propovijedao na sv. Misi fra Tonio Vučemilović, gvardijan i župnik samostana.
Danas se u Crkvi u Hrvata slavi 330. obljetnica izbora sv. Josipa za zaštitnika Hrvatske. Današnja propovijed posvećena je sv. Josipu koji je puno ranije nego sv. Antun nosio Isusa u rukama i ljiljane.
10. lipnja 1687. godine Hrvatski je Sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst:
“Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”
U Bibliji se spominju tri Josipa, egipatski, Marijin zaručnik i Josip iz Arimateje. Najviše se govori o egipatskom Josipu, a o Josipu, Marijinom zaručniku, govore Evanđelisti Matej i Luka i to kratko.
Sv. Josip bio je zaručnik Blažene Djevice Marije, ona je trebala postati njegova životna suputnica, sva svoja nadanja, očekivanja, sve svoje radosti Josip je stavio u Mariju. Onda, izdaja, Marija je trudna, Josip je izdan, povjerenje izigrano. U tom kritičnom trenutku Josip je smiren i staložen, ne želi uzvratiti istim udarcem, ne želi se osvetiti. Sve svoje snage napreže da nađe neko rješenje, ne želi Mariju poniziti pred cijelom zajednicom, ne želi uprijeti prstom u zaručnicu, ne želi javno podijeliti svoj problem jer bi kazna bila kamenovanje. Josip smišlja kako da potajice napusti Mariju, kao da želi pokazati da je on kriv, da je on ostavio trudnu ženu. Josip želi na lijep način izaći iz situacije.
Poštenom i bogobojaznom Josipu Bog šalje glasnika, šalje mu anđela u snu:“ Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1,20-21)
Josip prihvaća Mariju srcem, prihvaća Riječ jer vjeruje da je Bogu sve moguće mada još ništa ne razumije. Bog svojim vjernima šalje glasnike.
I mi smo pozvani biti glasnici jedni drugima, biti uho koje sluša, biti riječ koja ohrabruje, pozvani smo činiti geste koje nose novi život drugima, pozvani smo biti snaga, okrepa, pomoć i tako možemo svjedočiti Uskrsnuloga Gospodina koja nam dolazi u Euharistiji.
Sv. Terezija je rekla da je život težak, da ima puno patnje i smrti. Samo nam Isus može dati snage da s osmjehom nosimo tegobe života.

Nada Bogi

Devetnica pred blagdan sv. Antuna, 7.-9. lipnja 2017.

Druga tri dana devetnice predmolio je i propovijedao na sv. Misama doc. dr. sc.Darko Tepert, svećenik, franjevac, predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon sv. Mise kroz tri dana fra Darko predmolio je Euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

Iz propovijedi:

Prvi dan tema razmatranja bila je MOLITVA.
Najveća moguća molitva je sv. Misa gdje se Nebo otvara za nas, ovdje pristupamo k Njemu koji je svoj život dao za nas, ovdje i Blažena Djevica Marija, svi sveci, sv. Antun, ovdje su sada duše spašenika.

Naš Bog nije Bog mrtvih nego živih. Ovdje, sada, mi smo živi ljudi, ali pritisnuti problemima zaboravljamo da nas je Bog stvorio za nešto više od ovoga svijeta. Što je Bog planirao s nama kada nas je stvarao možemo otkriti u molitvi.Molitva nas vraća u ono što jesmo, ako uzmemo Sv. Pismo vidjet ćemo ljude koji mole. Tobija ne izgovara naučenu molitvu nego počinje razgovarati s Bogom.
Tko je taj Bog, zašto mu se obraćam, gdje je prisutan, što mi je učinio, gdje sam ga prepoznao u svom životu? Razgovor s Bogom je najprije gledanje, prvo vidim ono što je loše u meni, prepoznajem Boga kao milosrdnog Oca punog ljubavi. On je taj koji me čisti, on je tu da me izvuče, i to je ono što imamo u molitvi – svijest o svojoj grješnosti i očekivanje pomoći od Boga.
Najprije ću moliti da ja budem bolji, da se ja promijenim, da bi onda i svijet bio bolji.
Sv. Antun je ovako molio:“Oče, ne gledaj naše grijehe nego na lice Sina svoga koje je zbog naših grijeha bilo popljuvano, izudarano i suzama obliveno da bi mi grješnici bili pomireni s tobom. Pokazao ti je svoje iznakaženo lice kako bi ti, vidjevši ga, mogao iskazati milosrđe nama koji smo uzrok njegove muke“.

Bog gleda u nama Isusovo lice, gleda Isusa u meni, gleda ono dobro u meni, pozvani smo da budemo kao Krist, da i mi gledamo u drugim ljudima ono što je dobro, da gledamo u svakom čovjeku Krista.
Molitva je odmor duha, trenutak u kojem čovjek želi što duže uživati s Bogom. Sve se smije moliti i za svakoga se može moliti, ali Bog će učiniti po svojoj svetoj volji, On zna što je najbolje za nas. Nama se to nekada čini kao nesreća, ali Bog zna što je nama važno za vječnost. Isusu se nije išlo na križ, molio je tri puta :“Oče! Ako hoćeš otkloni ovaj kalež od mene. Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja“. (Lk 22,42)

Molitva je djelo milosti. Prepoznajmo primljena dobra i zahvaljujmo za sve što nam je učinio tokom dana. Često moramo raditi poslove koji nam se ne sviđaju, učiti ono što nas ne zanima, ali i naš rad i učenje može biti molitva zahvale za primljene darove.


Drugi dan tema razmatranja i promišljanja bila je LJUBAV.
“Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Mt 22, 34-40)
Kod Židova u Isusovo vrijeme sve su zapovijedi bile jednako važne, ako si prekršio jednu zapovijed kao da si prekršio sve zapovijedi, a Isus odgovara pismoznancu ono bitno, temeljno. Ne treba se gubiti u stotinu stvari, mi se također gubimo u zapovijedima i stvarima, pogotovo znamo što bi drugi trebali raditi, a Isus kaže gledaj sebe, kako ti ljubiš Boga i kako ljubiš bližnjega.
Bog nije neka daleka sila, neka energija, Bog je osoba s kojom se trebamo svakodnevno družiti kroz molitvu. „S kim si, takav si!“ - kaže stara izreka.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Ivan 3, 16) To je ljubav, predati se za drugoga. U svakodnevnom životu predati se Bogu znači staviti Boga na prvo mjesto. Ljubiti Boga znači da ću ljubiti one svoje doma, a u crkvu ću doći da dobijem snage da mogu ljubiti. Naša ljubav nije samo osjećaj, osjećaji nas ponesu, ali ljubav ima više veze s voljom nego osjećajima. Treba ljubiti i kada je teško, i kada nas ogovaraju, mrze, spletkaraju protiv nas. Davati i ljubiti i tada, znači biti svet, a svi smo pozvani na svetost. Svima oprostiti, o svakome misliti dobro, u svakome gledati ono dobro znači ljubiti. Tako ćemo biti sol zemlje i svjetlost svijeta i u sitnim znakovima pažnje.


Treći dan tema razmatranja bila je POUZDANJE I RADOST U GOSPODINU
Kroz ove dane u prvom liturgijskom čitanju slušamo o Tobiju. Stari zavjet prepun je povijesnih zbivanja važnih za izraelski narod, a izvan svih velikih događanja smješten je pojedinac, povijest običnih ljudi s njihovim dobrim osobinama i problemima. Vidi se velika vjera, Tobija je pravedan, pošten, život mu je ispunjen duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa, uzoran je, sveto živi i doživljava tešku nesreću.
To se i nama dešava, trudimo se živjeti čestito i pošteno i onda nas snađu nesreće. Onda se pitamo gdje je sada taj Bog u mojim problemima (materijalna bijeda, bolest, smrt drage osobe, pritišće nas nepravda, međuljudski odnosi su loši, neko dijete koje pati…), zašto Bože kada sam sve pravedno činio?
Današnja čitanja donose rješenje, sin donosi lijek za bolesnog oca, a s njim je arkanđeo Rafael (Bog je lijek) i taj anđeo bio je znak Božje prisutnosti. Ni u jednom trenutku Bog ga nije napustio.
Prisjetimo li se svih trenutaka u osobnoj prošlosti kada nas je pogodilo nešto teško, nešto mučno, pitali smo se:“Zašto Bog dopušta da nevini trpe?“, ali iz sadašnje situacije vidimo da se kroz nevolje dogodilo nešto dobro. Npr. obitelj dobije dijete s intelektualnim teškoćama da bi došao blagoslov u obitelj, obitelj počinje moliti, traži od Boga pomoć, nalazi vjeru, nalazi smisao u toj teškoći, s ovim jednim problemom Bog je pomogao da se spase od ostalih problema i smrti vječne.
Mi znamo prošlost, sadašnjost nešto malo, a o budućnosti ne znamo ništa. Bog pak zna našu prošlost, sadašnjost i budućnost i u njegovom pogledu svaka nevolja ima smisla. Važno je moliti da možemo gledati Božjim očima.
Osobno svjedočanstvo fra Darka: Kada je kod njegove rođene sestre dijagnosticirana neizlječiva bolest, rak dojke, bio je jako žalostan i bespomoćan, htio je pomoći, a nije mogao. Sestra je operirana i trebala je krenuti na kemoterapije. Fra Darko bio je na hodočašću u velikom svetištu i nakon molitve prišla mu je jedna djevojka iz Irske i na engleskom jeziku zamolila ga da moli za nju i za njezinu sestru kojoj je dijagnosticiran rak dojke, operirana je i treba krenuti na kemoterapiju.

Fra Darko je postao svjestan da je Bog tu, da je čuo njegovu molitvu, dao mu je znak da se ne treba brinuti oko nečega što nadilazi njegove snage i sposobnosti, shvatio je da to treba predati Bogu. U ovako teškoj situaciji sestra je našla Boga, a prije bolesti nije bila ni krštena.
Kada imamo svijest da se možemo osloniti na Boga onda možemo biti radosni, možemo biti mirni. Kršćanin je radostan čovjek. Vjernici dolaze u crkvu sa strahom, tmurni, a baš ovdje treba biti radostan. Kako ćemo svjedočiti radost Evanđelja ako nam sve smeta, stalno nešto prigovaramo, stalno smo namrgođeni.
Kada nas drugi vide da smo radosni, onda se oni pitaju:“Kako su radosni? I ja bih htio biti radostan!“ Takvi upitnici stvaraju novu vjeru. Gdje je Gospodin blizu tu je radost.
Sv. Pavao zatočen, iz tamnice poručuje:“ Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu -- molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem -- očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu. (Fil 4, 4-7)

Nada Bogi

Devetnica pred blagdan sv. Antuna, 4.-6. lipnja 2017.

Tabor u Bjelovaru

Devetnica pred blagdan sv. Antuna ove godine počinje u nedjelju, na sam blagdan Duhova, blagdan Pedesetnice, dan silaska Duha Svetoga na apostole, rođendan Crkve i rađanja Božjeg naroda. Na taj dan apostoli su dobili darove Duha Svetoga, počeli su govoriti drugim jezicima da su ih mogli razumjeti mnogi drugi narodi na svojem jeziku, mnogi su se krstili i primili Duha Svetoga.

Predmolitelj slavlja i propovjednik bio je fra Ivan Matić, voditelj Kuće susreta Tabor u Samoboru. Kod nas je bio na prvi utorak 18.3.2014. godine i na Franjevačkim pučkim misijama od 22.02. – 01.03.2015. Suslavio je fra Tonio Vučemilović, a fra Rikard Patafta i vlč. Mladen Benko, svećenik iz Rovišća neumorno su ispovijedali u samostanskom vrtu.
Fra Ivan, poznati karizmatik, osim što je s puno ljubavi i Božjeg duha propovijedao, nakon svetih Misa molio je molitve za ozdravljenje i oslobođenje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Samostanski vrt bio je prepun vjernika željnih zdravlja, sreće, obiteljske radosti, pošteno plaćenog posla te onih koji su slavili i zahvaljivali Bogu za sva dobročinstva i milosti dobivenih po zagovoru sv. Antuna. Molilo se i za zdravlje našega fra Albina Novaka, da se što prije oporavi od operacije i vrati na službu u samostan.

Iz propovijedi:
Radosna srca slavimo blagdan Pedesetnice kada počinje novo razdoblje u povijesti čovječanstva, narod postaje jedno srce i jedna duša, u zanosu svjedoče da je Isus Krist Mesija, objavljuju svijetu lice milosrdnog Oca koji je dao svoga Sina jedinca za spas čovječanstva. Duh Sveti je ljubav Oca i Sina, objavljuje se u svecima i dolazi u simbolima. Apostoli su doživjeli silnu ljubav Duha Svetoga i mogli su svjedočiti. U toj zajednici bila je i Blažena Djevica Marija. Nju je Duh Sveti zahvatio kod Navještenja, Ona na najbolji način svjedoči da je Bog ljubav, potiče nas da se vratimo Bogu, da se i u nama dogodi Nebo, da nas zahvati Duh Sveti da možemo svojim životom svjedočiti ljubav, da možemo ljubiti i one koji su nas ranili. Te rane su često uzrok da ne živimo već se vrtimo oko tih rana koje nas sputavaju da oprostimo.
Stojimo pred Božjom Riječi koja se utjelovila, Bogorodica je začela Riječ, to je trenutak punine vremena. Anđeo naviješta najljepšu vijest za čitavo čovječanstvo, bez Marije nema Isusa, Bog dolazi po čovjeku da bi nam govorio o Nebu, liječio, ozdravljao, spasio nas. Naš Bog nije dalek, tu je s nama, nama sličan. Marija prihvaća u srcu Božju Riječ, predaje se volji Božjoj i tada se Nebo spušta na zemlju. Marija sva živi za Boga, daje nam Krista i vodi nas Bogu.
Tko dopušta da mu Riječ Božja uđe u srce i živi po Riječi taj je poput Marije, taj čuje glas istine koja sve stvara.
Sv. Antun bio je zahvaćen ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji, bio je zadivljen njenom ljepotom, u propovijedi je govorio o njenom djevičanstvu, vjeri, bezgrješnosti, živio je Marijansku duhovnost. Prožet Riječju pomaže nam i danas da nađemo Riječ koja je hrana našem srcu.
Sv. Antun bio je toliko zahvaćen Riječju da je znao Bibliju napamet, bio je zahvaćen Mudrošću. Ne mudrošću svijeta već Mudrošću križa, a to je doista teško, bolno je nositi križ, umirati na križu, krvariti na križu. Sv. Antun nije mrmljao već je bio svjestan da po bolesti i patnji može proslaviti Boga i spasiti mnoge duše.
Naše je da u ljubavi prihvatimo i zagrlimo svoj križ. Samo autentičan život kršćanina može biti svjedočanstvo, Isus se događa kada je naš život znak drugima, po djelima ljubavi se vidi koliko je tko stvarno Božji.

Nada Bogi

Dvanaesti utorak u čast sv. Antunu, 30.05.2017.

Misu u čast svetom Antunu Padovanskom, na dvanaesti utorak pripreme za blagdan svetog Antuna predmolio je fra Stipo Karajica, župni vikar župe u Sesvetskoj Sopnici, a suslavio je fra Tonio Vučemilović. Fra Stipo nas je sve na početku lijepo pozdravio i još nas jednom podsjetio da se nalazimo u dvanaestom utorku pobožnosti svetog Antuna Padovanskog, te da dolazak svakog čovjeka, svakog kršćanina na ove pobožnosti imaju određenu važnost i smisao u životu pojedinca. Poželio je da shvatimo ove pobožnosti kao unutrarnji poticaj, da ih shvatimo kao istinski poziv za kršćanski život i svjedočenje svoje vjere, te da nam svaka molitva i predanje budu prepoznatljivi u daljnjem životu.

Sve ove dane dosada, a nadajmo se odsada pripremamo se na razne načine, obavljamo poznatu i rado prihvaćenu pučku pobožnost pripreme za blagdan svetog Antuna, a to je trinaest utoraka sv. Anti. Čitamo i slušamo riječ Božju, o njoj potom i razmišljamo, postimo, molimo se zavjetujući tako sebe i članove svoje obitelji zagovoru svetog Antuna. Na taj način potvrđujemo da želimo biti blizu Bogu, da želimo približiti Boga sebi i na taj način biti bogati Bogom na način kako je to sveti Antun tijekom svoga života imao, i posebno nakon smrti postigao. Mnoge su vrline krasile život svetog Antuna i dovele ga u red Božjih vjerodostojnika, razni su putevi kojima se on vinuo do tako uzvišenog trona, dok su se drugi povukli u pustinju, samostan i tako se posvetili molitvi, a opet drugi su se trošili navješćujući u vijest Evanđelja, treći opet u jednostavnom zvanju ostvarili život Bogoslužja, a neki su za Boga položili i vlastiti život. Sve ove samo dijelom nabrojane jednako ne častimo, očito da svetost nije plod ljudskih darova i da to nije potvrda koja se može ishoditi u ustanovama ovoga svijeta. Fra Stipo nam je ispričao sljedeću priču koja je najbolje ilustrirala bogatstvo i svetost svetog Antuna i kako se ta svetost postiže. U nekom gradiću živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek s imenom Šimun. Služio je bogatom gospodaru, koji mu je dopuštao čak da u njegovoj štali spava. Jedne noći stari je Šimun usnuo san, došao mu anđeo i rekao mu: Šimune, sutra u zoru umrijet će najbogatiji čovjek u ovom gradu, a Šimun se probudi, od straha pade na koljena i zavapi: Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako rano umrijeti? Brzo se spremio i požurio prema gospodarevoj kući, lupao na vratima sve dok se gospodar nije pojavio na prozoru i potom mu je ispričao što je sanjao. Gospodar je brzo pozvao doktora koji je ustanovio da je sa njegovim zdravljem sve uredu, no unatoč tome je probdio cijelu noć i zaspao tek u zoru. Lupanje na vratima ga je probudilo, na vratima ga je dočekala sluškinja koja je kroz suze prozborila da je Šimun umro. Kraj priče. Riječ bogat dolazi od riječi Bog. Bogat je onaj koji ima Boga uza se. Mnogi se Bogu zaklinju ali malo je onih koji za njim idu. Umorni smo od ispraznih, brojnih riječi, opomena, poruka onih koji bez ikakvog uvjerenja govore o dobrom Bogu, umorni smo od našeg svakondnevnog blebetanja, a Isus nas opominje ne blebećite kao pogani, a papa Franjo nas poziva i potiče da unatoč svim poteškoćama budemo u ovom svijetu prepoznatljivi trag i oruđe mira, ljubavi, praštanja, radosti, da budemo prepoznatljiv znak dobrote ljudskom rodu, a ne samo uglađeni kršćani sa lošim osobinama. Zato, za ovaj nadolazeći blagdan svetog Antuna i u čast utoraka njegove pobožnosti uđimo s nekoliko zavjeta, a u najmanju ruku s jednim, a to je tišina- tišina očiju, jezika, ušiju, svega bića, tako nam možda Bog u toj tišini progovori. Tada ćemo poput Šimuna i mi postati najbogatiji čovjek u gradu, a da bi to postali, moramo imati svjedočanstvo života s Bogom. I naše riječi, govor i molitva više neće biti šuplji jer će iza njih stajati Božja prisutnost o kojoj je sveti Ante govorio. Osluškujmo njegov poziv u našem životu, na taj način učinimo da tišina koju posjedujemo u Crkvi bude prenesena u naš svakodnevni život, dom, naše biće, u naše obitelji. Za kraj, poželio je da nam svima Bog da snage za to!

Ksenija Marušić

Jedanaesti utorak u čast sv. Antunu, 23.05.2017.

Večerašnje pobožnosti predmolio je i propovijedao don Stjepan Lončar, župnik u Brelima, a suslavili su fra Petar Vrljičak, župnik iz Baške Vode i fra Tonio Vučemilović.

Iz propovijedi:

Kada čovjek vidi tolike ljudi u crkvi na pobožnostima, zatim na sam blagdan sv. Antuna u svim njegovim crkvama, a osobito u Padovi, onda se nameće pitanje kakav je to magnet sv. Antun da može privući toliko mnoštvo?

Možemo zaključiti da je sv. Antun veliki svetac, da ima nešto u njemu što privlači, a to je njegova jednostavnost i poniznost. Bio je mali redovnik, fratar, htio je biti mučenik za Krista, ali je Bog imao s njime druge planove. Postao je Božji jezik na zemlji. Svoj jezik posvetio je Bogu da govori ljudima o Bogu i do dan danas jezik mu je sačuvan, neraspadnut.
Pripremamo se za blagdan sv. Antuna molitvom pokorom, odricanjem, ima hodočasnika koji utorkom kilometrima bosi hodaju po vrelom suncu, nekad po kiši i vjetru da bi isprosili milosti po sv. Antunu.

Sv. Antuna krase tri važne karakteristike:
1) Vjera
Lijepo je biti vjernik kada je kako treba, kada nam ide. Lako je tada reći:“Bože, hvala“, ali kada krene nizbrdo, pojave se problemi, bolesti, gubitak posla, smrt drage osobe, tada gubimo vjeru.“Bože zašto meni taj križ?“. Neka nam vjera sv. Antuna pomogne u takvim životnim okolnostima, ako sam ljubljeno dijete Božje, onda me On neće napustiti ni u tim križevima.
2) Iskrena molitva
Sv. Antun molio je danju i noću, u molitvi je našao ohrabrenje za život, molio je u radosti i u žalosti, u molitvi je našao radost, mir, sreću. P. Pio je rekao da je krunica rješenje za sve probleme.
3) Povjerenje u Božju volju
Bože ti vodi moj život. Sv. Antun, sv. Franjo i mnogi drugi sveci preko patnje i bolesti došli su do Boga. Ako Bog šalje patnje, šalje i milosti da možemo nositi svoje križeve.

Sv. Antun je doista veliki svetac, moćan je i snažan, vodi nas Bogu. Neka bude s nama u našim bolestima i teškoćama, radostima i žalostima, neka nas vodi i čuva.

Nada Bogi

Deseti utorak u čast sv. Antunu, 16.05.2017.

Deseti utorak posvećen svetom Antunu Padovanskom predmolio je fra Rozo Brkić, župnik iz Virovitice. Pročitavši riječi iz Knjige Otkrivenja na samom ulazu u svetu misu ponovio je da smo mi ljudi sluge Božje, te da smo u Njemu i kroz Njega prepoznali da smo djeca Božja, te da nas svaka misa na to želi podsjetiti. Mi pred Boga dolazimo zato što u Isusu prepoznajemo Božju neizmjernu ljubav, zato što mi svi čeznemo za istinskim, neprestanim mirom. No tamo gdje nema mira, nema ni ljubavi, a gdje nema ljubavi čovjek se boji, a to nije okruženje u kojem čovjek može živjeti. Ali sve se to može promjeniti na svetoj misi, gdje prepoznajemo da ima Netko tko nas voli iznad svih ljubavi na ovom svijetu, Netko tko jedini može dati mir našim dušama. Radi toga se utječemo Bogu i molimo ga da nam pomogne u ovoj Suznoj Dolini, da uz Božju pomoć bude malo manje suza, ili da bude barem onih suza koje nam pomažu da više volimo i ljubimo-da bude više supatničkih suza.

Kad je Bog ušao u ovaj svijet, kad je postao čovjekom u Isusu Kristu, anđeli su pjevali ''Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima''. To su prve riječi koje anđeli kliču od radosti što je Bog postao čovjekom i zagrlio svakog čovjeka, i koji vjeruje i koji ne vjeruje u Njega. Mi molimo ''Oče naš'', mi Njega prepoznajemo Ocem, On je naša radost, no On je otac svima, On ne bira, svi su miljenici Božji na ovome svijetu. No kad počnemo razmatrati našu liturgiju, shvatimo da su mir i jedinstvo stalno prisutni. Radi toga konstantno molimo za mir, ali ne za mir u smislu odsustva rata, nego za onaj unutarnji mir. Prestrašenim učenicima Isus govori: ''Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!'', poslije najsvetijega čina, poslije pretvorbe kad se događa Bog Uskrsnuli ponovno u materiji. Ovo Božje utjelovljenje u svetoj pričesti čudesnije je od onog utjelovljenja kad je postao čovjekom jer je ovdje trajno posao Kristom među nama pod prilikama kruha i vina. On želi ostati prisutan među nama u najobičnijim zemaljskim stvarima, kao što i ovdje spominjemo, u kruhu, jer to je stvar koja je svaki dan prisutna u našim životima. Mislili smo da je najveće čudo što je postao čovjekom, a onda je uskrsnuo, pobjedio smrt i ostaje prisutan zauvijek u vinu i kruhu. Zato je Euharistija prvi izvor Isusove izreke ''Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.'' Na ovom svijetu je puno uznemiravanja i strahota, no Isus nam govori : Odlazim i vraćam se k vama. Svi mi se se molimo Bogu i nadamo se da će nas izlječiti, učiniti čuda, koji će nas ozdraviti ili nešto napraviti, ali povrh svega mi tražimo mir i to u svakoj svetoj misi. Tražimo onaj mir koji ulazi u naše tjeskobe, a taj mir nam daje Bog, taj mir nadilazi svaki mir u ovom svijetu. Taj mir nam ne može dati ni ona osoba koju najviše volimo, jer je ograničena kao ljudska osoba, samo po Kristu Uskrsnulom daje se pravi mir. Isus je otvorio vrata u ovom svijetu, vrata u život, u vječni život za koji molimo, za kojim težimo. Kada znamo da je Isus pobjedio najveći nemir u svijetu, a to je smrt, onda puno smirenije prihvaćamo naša ljudska umiranja i naše tjeskobe.

Za kraj fra Rozo nam je poručio da je bit vjere da doista shvatimo život kao jedno hodočašće te dok to shvatimo sve je u životu mirnije, spretnije i sretnije usprkos svim našim ljudskim zavrzlama.

Ksenija Marušić

Deveti utorak u čast sv. Antuna, 09.05.2017.

Predmolitelj slavlja i propovjednik bio je vlč. Nikola Sanjković, župnik u Mahičnu kod Karlovca, suslavio je fra Rikard Patafta.

Iz propovijedi:

Danas smo okupljeni u crkvi, prosimo milost i zagovor sv. Antuna da bi slušanjem Božje Riječi primili poticaj Duha Svetoga, ispunili Božji naum u našem životu.

Sv. Antun bio je veliki svetac, pisac, crkveni naučitelj, propovjednik čudotvorac… Bio je jednostavan, ponizan, inteligentan, slušao je Božju Riječ i u njoj je nalazio svjetlost za svoje djelovanje. Imao je karizmu, prepustio je svoj život Bogu, odrekao se plemićkog podrijetla, komoditeta, molio je za Mudrost da ga oslobodi za Boga.

I nama samima potrebna je Mudrost, potrebna je mladima koji napuštaju domovinu, potrebna je obiteljima, redovnicima, redovnicama. Bog ima svoje vrijeme, svoje nacrte, često nas oslobađa od naših planova.

Sv. Antun je molio i molitve su mu uslišane. Za molitvu je potrebno ozračje tišine, molitva je toliko važna kao i disanje, bez molitve ne može živjeti vjerni kršćanin. Krist je jedini jamac ljubavi i vjernosti bračnih drugova o čemu ovisi i stabilnost obitelji i djece. Srce koje se nalazi u Bogu osobu gleda drugim, Božjim očima, očima milosrđa, praštanja i ljubavi.

Oslonimo se na Isusa Krista, njemu predajmo svoj život, svoja nadanja i stradanja. Molimo za naše obitelji, muževe i žene da budu otvoreni životu, molimo za mladiće i djevojke, molimo za djecu koja su izložena lošim utjecajima, molimo za starce i bolesnike da prihvate križ života, da ga strpljivo nose i da s tim križem uđu u vječni život.

Nada Bogi

Osmi utorak u čast sv. Antunu, 02.05.2017.

Osmi utorak na nakanu svetog Antuna Padovanskog predmolio je fra Smiljan Berišić, kapelan u Kloštru Ivaniću, a suslavio je fra Tonio Vučemilović. Na samom početku misnog slavlja pozdravio nas je, te napomenuo da mu je stalo da vjernici znaju da vazmeno vrijeme traje pedeset dana. Poručio je da Uskrs traje do blagdana Duhova te da svaki dan moramo slaviti. Prisjetio se i sv. Atanazija, biskupa čiji se blagdan održava danas, kojega smo slavili uz sv. Antuna. Sveti Atanazije je bio najznačajniji protivnik krivovjerja, koje je tada prijetilo vjeri u Krista, umanjujući njegovo božanstvo. On je zaslužan što je Nicejsko vjerovanje proglašeno tada u Saboru te što se mi i dan danas vodimo po tom učenju.

Na početku svoje propovijedi, fra Smijan se prisjetio odnosa svetoga Antuna prema Svetom Pismu i životu, o značaju svetoga Atanazija koji je učinio da mi i 2000 godina nakon što je Krist umro i uskrsnuo i dalje svjedočimo za tu veličanstvenu Božju ljubav prema čovjeku. Prva stvar koja pada na pamet gledajući svetog Antuna je jednostavnost. Sveti Antun je kroz godinu dana nakon smrti proglašen svetim zbog raznih čudesa koja su se događala na njegov zagovor. Mnogi ljudi nesvjesno hrle svetom Antunu samo radi njegove čudotvornosti i ispunjavanja osobnih želja i ciljeva, no ono jedino bitno se dogodilo u Isusu Kristu, u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća našega spasitelja Isusa Krista kada je pobjeđena i smrt i grijeh i zlo. Navodi da ako slavimo svetca radi ispunjavanja određene želje, ne radimo dobro, nego da istinski slaviti znači poći za onime koga slavimo. Ne možemo biti istinski vjernik ako ne nasljedujemo Krista, te moramo uzeti Križ i poći za njime.

Svetom Antunu privlači nas jednostavnost, sveta jednostavnost. On je bio plemić, iz bogate obitelji, imao je na raspolaganju najbolje i najskuplje obrazovanje, no usprkos tome on se odlučio posvetiti Bogu, ostaviti svo bogatstvo i obući smeđi franjevački habit, odjelo jednostavnosti i siromašnosti. Bira život franjevaštva jer ga je privlačila ideja mučeništva. Isusovo Evanđelje je bilo u središtu njegova života, napisao je mnogo knjiga upravo na temelju Svetoga Pisma, sačuvane su njegove propovijedi, njegovi komentari Sv. Pisma, on je bio i profesor na teologiji na Bologni.

Čovjek danas kao da je izgubio osjećaj za duhovno, i tu nam je sveti Antun velik- cijeli život je propovijedao, trudio se činiti dobro i pomagati, no iako su mu nekad htjeli i napakostiti, on se nije uzrujavao, nije mrzio, nije optuživao, nije proklinjao, nego je blagoslivljao i nastavljao činiti dobro. Bio je svjedokom Evanđelja gdje god da je bio te bismo mi morali po uzoru na svetog Antuna biti svjedoci Evanđelja u svome životu, obitelji, na poslu.

Za kraj nas je podsjetio da je Krist umro na Križu za sve ljude, te kad bilokojeg čovjeka odbacujemo nismo na strani Isusa ni na strani sv. Antuna nego njhov protivnik. Pozvani smo svakoga čovjeka ljubiti i svakoga čovjeka dovoditi Kristu.

Ksenija Marušić

Sedmi utorak u čast sv. Antunu, 25.04.2017.

Ovog utorka pobožnosti i Sv. Misu predmoli i propovijeda fra Mihael Kos, župnik u Turnašici, a suslavi fra Tonio Vučemilović.

Iz propovijedi:

„Drago mi je da sam s vama i da mogu slaviti dvostruko slavlje, sv. Marka i sv. Antuna“ - započeo je propovijed fra Mihael. Evanđelje koje se danas čita, čita se i na blagdan sv. Antuna, a kaže:“ Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ ( Mk 16, 17-20)

Kada je sv. Antun propovijedao u Riminiju, došli su krivovjerci, napravili pomutnju i narod ga nije htio slušati. Tada je Antun otišao na obalu i propovijedao ribama jer kaže evanđelje „propovijedajte svemu stvorenju“, ribe su Božja stvorenja. Narod se skupio i htjeli su ismijati Antuna, ali dogodilo se čudo, ribe su doplivale do obale u velikom broju, podigle glave iz vode i slušale. Narod je bio potrešen, vratili su se Bogu i vjeri.

Da bi mogli maknuti zlo i zloga iz obitelji treba nam Božja snaga, a ona se dobiva u tišini, molitvi i postu, treba se odricati. Sv. Antun odrekao se svega svjetovnog i Bog je mogao kroz njega djelovati, bio je omiljen i blizak narodu, činio je mnoga čudesa. I mi smo pozvani na odricanje i molitvu. Dovoljno je doći na Sv. Misu, ovdje primamo samog Gospodina u srce i nosimo ga tamo gdje živimo, vjera je ovdje i trebamo je stalno obnavljati da ne upadnemo u krivovjerje, da u toj vjeri živimo i doživimo čudesa.

Koji će znaci pratiti one koji uzvjeruju? „A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“ (Mk 16, 17-18)

Ne možemo se pročistiti ako to sami ne želimo, ali ako se odlučimo za jedan korak više, ako se odazovemo pozivu, mijenjat ćemo sebe, svoju obitelj i cijeli svijet, a Bog želi da se cijeli svijet spasi. Jesmo li spremni odazvati se?

Obucimo se u opremu Božju, odrecimo se grijeha da se Gospodin proslavi po nama.

Šesti utorak u čast Sv. Antunu, 18.04.2017.

Šesti utorak na pobožnostima 13 utoraka sv. Antunu Sv. Misu predmolio je i propovijedao vlč. Perica Matanović, župnik u Novoj Gradiški. Suslavio je fra Rikard Patafta. Svećenici se poznaju još iz vremena kada je fra Rikard službovao u Đurđenovcu. Kaže za vlč. Pericu da je bio prvi tajnik požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, opisuje ga kao jednostavnog, poniznog svećenika vedrog duha, uvijek za akciju, rad, služenje. Srdačan, ima sve ljepote i vrednote sv. Antuna, provodi u život ono što propovijeda. Došao je s majkom, prvi puta je u našoj crkvi, raduje se što može večeras počastiti velikog sveca, svog zagovornika sv. Antuna i može propovijedati. Fra Rikard otkrio nam je i jednu malu tajnu. Kao mladi svećenik vlč. Perica volio je igrati stolni tenis, ali biskup je bio strog, tražio je žrtvu i odricanje te je vlč. Perica umjesto na rekreaciji i razonodi bio na službi Bogu i narodu. Zaboravi ping pong.

Iz propovijedi:

Sv. Antun bio je vrstan propovjednik i obraćao je veliko mnoštvo ljudi Bogu. Propovjednik može imati lijepe propovijedi, ali ako je srce vjernika zatvoreno, misli su negdje vani, uzalud se trudi svećenik. Ima puno onih koji slušaju a ne čuju, gledaju a ne vide. Otvorimo oči i uši svoje.

Bog nam je dao besmrtnu dušu, tijelo je raspadljivo, duša je najvažnija, nahranimo stoga dušu, pokažimo svijetu da smo Isusovi učenici, da smo svjedoci uskrsloga Učitelja. Mi nikoga ne tjeramo na vjeru nego poput sv. Antuna i drugih svetaca pozvani smo biti svjedocima Krista uskrsloga. Biblija nam govori o velikoj Božjoj ljubavi prema čovjeku:“… imenom sam te zazvao: ti si moj!“ ( Iz 43,1). „Gle, u dlanove sam te svoje urezao, ti si moj“ ( Iz 49,16), Bog je dao svoga jedinorođenoga Sina da spasi čovjeka, ali dopušta mu slobodu, čovjek sam izabire hoće li vjerovati ili ne će. Želimo li živjeti u miru, ugledajmo se u Isusa, on je mir.

Ovaj život je kratak, osim za onoga tko je bolestan i trpi velike boli. Takav čovjek moli Boga da ga uzme s ovoga svijeta i taj rastanak mu nije bolan jer ga čeka na Nebu veliko veselje. U Nebo ne možeš sam, Isus će pitati koga vodiš sa sobom?

Sv. Pavao kaže:“ Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“ ( I Kor 15, 10)

Bog ne gleda naša bezakonja već gleda dobro u našem srcu. Ima nas svakakvih i njih dobrih. Ne vraćajte zlo za zlo, ljubite jedni druge, opraštajte. Papa Franjo nam je uzor, on kaže da nije crkva koja ima nego ona koja služi vjernicima, poklonimo se svakom grješniku jer on je naš brat i njega je Bog stvorio. Papa pokazuje kako smo pozvani služiti u poniznosti srca. Ubijaju kršćane, ubili su i Isusa, ali Isus nije ostao u grobu, uskrsnuo je. Tako ćemo i mi uskrsnuti na život vječni.

Učvrsti nas, Bože, u nadi da ćemo i mi uskrsnuti.

Nada Bogi

Peti utorak u čast Sv. Antunu, 11.04.2017.

Večeras je s nama mladi đakon, fra Drago Grizelj, rodom iz Banja Luke, na službi u Zagrebu na Kaptolu 9. Propovijedao je o Sv. Antunu, tumačio Riječ Božju i pripremao nas za blagdan sv. Antuna. Svetu Misu predslavio je fra Albin Novak, crkva je bila prepuna vjernika unatoč jakom vjeru i kiši, ispovijedali su fra Riki i fra Tonio.

U propovijedi fra Drago više puta je naglasio da ne budemo Jude. Velika su iskušenja, toliko nam se toga servira u modernom svijetu, često su nam svezane ruke, zatvaraju nam usta, živimo u poganom svijetu, ne smijemo javno ispovijedati vjeru. Bolje je biti i Petar koji je zatajio Isusa pa se pokajao, prepoznajmo se u Ivanu, budimo poput sv. Antuna, sv. Josipa, svojim načinom života svjedočimo Evanđelje.

Grešnici smo, nismo bogovi, stvorenja smo podložna grijehu, ali ne smijemo potonuti, ako i padnemo opet se dignimo, ostanimo vjerni do kraja, nemojmo prodati svoje najveće blago – svoje duše.

Veliki je tjedan, liturgijska čitanja govore o Posljednjoj Večeri kada su apostoli s Isusom za stolom, među njima jedan koji najviše brine za materijalne stvari, izdajica, prodaje za šaku srebrnjaka najveće blago, za jeftine ljudske ideale izdaje Neprocjenjivoga.

Crkva slavi pojedine svece u čijem se životu vidi da Riječ Božja daje što obećava. Sveci su oživotvorenje Božje Riječi, snaga koja privlači. Život sv. Antuna nadahnut je živim Bogom. Najveća mu je vrijednost Isus kojeg drži u ruci i s kojim je za zemaljskog života razgovarao, zatim Sveto Pismo i ljiljan- simbol čistoće i djevičanstva.

U krizi smo morala, naše tijelo nema vrijednosti, mjeri nas se i važu, kao na sajmu ili u mesnici. Slika smo Božja, mi smo hram Duha Svetoga, Svetohranište. Vratimo u obitelj čednost, moral, prepoznajmo evanđeoske vrijednosti Nazaretske obitelji, neka Isus bude svjetlost i prepoznajmo da je Isus naše najveće blago.

Nada Bogi

Četvrti utorak u čast Sv. Antunu, 04.04.2017.

Četvrti je utorak posvećen nebeskom zaštitniku sv. Antunu. Svećenik propovjednik na večernjim pobožnostima je vlč. Krunoslav Siroglavić, kapelan iz Požege, rodom iz Oriovca.

Iz propovijedi:

Kad bi stali ispred crkve i pitali ljude zašto su večeras tu, bilo bi različitih odgovora, zbog braka, djece, škole, posla, zdravlja, donijeli smo različite nakane, a prvi i najvažniji razlog je da se susretnemo sa Gospodinom Isusom Kristom. Sve što ljudi rade žele napraviti najbolje što mogu, tako i u vjeri treba ljubiti Isusa najbolje što znamo. Sv. Antun imao je osobni odnos s Bogom, u ruci drži Dijete Isusa, neka nam pokaže put da imamo ljubavi prema Isusu i da ga ljubimo na pravi i najbolji način.

U današnjem Evanđelje vidimo da farizeji ne razumiju Isusa. „Kamo ja Idem vi ne možete doći“ (Iv 8,22). Židovi su pomislili da se možda ne kani ubiti. „Vi ste odozdo, a ja sam odozgo“ ( Iv 8, 23) (Odakle odozgor, sa nebodera?) „Uistinu, ako ne povjerujete da ja jesam umrijet ćete u grijesima svojim“ ( Iv 8, 24) Isus je neshvaćen, a da li mi razumijemo Isusa, kako ga mi shvaćamo, tko je Isus u mom životu, kakav sam ja vjernik, kako mogu postati bolji?

Vlč. Kruno kao mladi svećenik obilazio je bolesne župljane, došao je pred jednu kuću, nitko ne otvara, ušao je i čuje iz jedne sobe ženske glas:“Ovdje sam“. Otvori vrata, a tamo starica sama na krevetu, nepokretna, okružena slikama sestara, braće, Isusa, svetaca. Deset godina leži na tom krevetu, hranu joj donose dobri ljudi, a ona po cijele dane i noći jer često ne može spavati, moli, ljubi slike svojih voljenih. A mi se žalimo da nam je teško, mrmljamo na križ, zašto bolesti, ne shvaćamo Boga i njegove planove s nama. Kada bi shvatili Isusa, imali osobni odnos s Isusom bilo bi nam puno lakše.

Kada je završio teologiju, nakon 9 godina učenja i slušanja o Bogu, vlč. Kruno pripremao se za Mladu Misu. Nazvala ga je jedna baka na telefon i pitala da li on voli Isusa? Kakvo pitanje nakon tolikih godina žrtve, naravno da ga voli. Baka je i dalje bila uporna i tražila da vlč. Kruno kaže Isusu da ga voli. Isus zna da ga volim, muški to ne govore. Baka je i dalje dosađivala dok vlč. Kruno nije shvatio da je naš Bog blizak Bog, u dvadeset i četiri godine života nije rekao Isus da ga voli, to je kao da si zaručnici ne kažu da se vole, a govore si svaki dan, viđaju se svaki dan. Tako treba ljubiti Isusa.

Svi mi dobro poznajemo svoje roditelje, nismo o njima čitali, gledali filmove već smo s njima živjeli. Puni smo informacija o Isusu, a da li smo susreli Isusa. On je živ, on je uskrsnuo, nalazi se u Tabernakulu, hranimo se njegovim Tijelom u Hostiji, da li vjerujemo da je On zaista ovdje. Hostija je osoba koja živi u nama.

U vjeri ima ljudi kojima je teško dati Isusu jedan sat tjedno, a sv. Antun kaže: „Imaj Boga uvijek na pameti, kada imaš Boga, imaš sve. Imaj Boga u svojim mislima“. Sv. Terezija Avilska je rekla:“ Kada dođem u Nebo svejedno mi je da li ću bit u sredini Raja ili na kraju, blizu ili daleko od Isusa, ali ako čujem da je na zemlji netko volio Isusa više od mene, ne znam kako bih to podnijela.“

Nada Bogi

Treći utorak u čast Sv. Antunu, 28.03.2017.

Pobožnosti 13 utoraka na čast sv. Antunu i Sv. Misu predslavio je i propovijedao fra Marko Pustišek, kapelan u Čakovcu, a suslavio je fra Tonio Vučemilović.
Iz propovijedi:

Okupili smo se u Domu Božjem, došli smo na susret s Gospodinom, došli smo zahvaliti za sve što smo danas preživjeli, za ljude, za posao, zdravlje, susrete, predajući mu sve što nije bilo dobro za jednog Isusovog učenika, Isusovog pratitelja koji bi trebao biti uzor i primjer bratu čovjeku.

Današnje Evanđelje po Ivanu (Iv 5, 1-3a, 5-16) govori o čovjeku koji je trideset osam godina bolestan, nepokretan, traži pomoć, ali nema nikoga tko bi ga uronio u kupalište kad se vodi uzbiba, čitav život želi zdravlje. Susret sa Isusom je trenutak nove prilike i ozdravljenja, Bog je taj koji dolazi u njegov život, a tako i u naš. Čeka da ustanemo, učinimo novi korak. Eto, ozdravio si, primio si Boga, idi s njime u život, drugome donesi tog živog Boga: „Uzmi svoju postelju i hodi!“.

Sv. Antun bio je čovjek kao i mi, imao je iste darove kao i mi, ali po njegovim molitvama dešavala su se čudesa jer mu je Bog bio na prvom mjestu, tek kada si zagledan u Gospodina, onda možeš pristupiti čovjeku i prepoznati što je potrebno bližnjemu. Trudimo se biti jedni drugima ohrabrenje, poticaj, nosimo Isusa bližnjemu.

Ne pričaj o Kristu ako te ne zapitaju, a ti živi tako da te svaki dan pitaju.

Nada Bogi

Drugi utorak u čast Sv. Antunu, 21.03.2017.

Ovaj drugi utorak opet je veliko mnoštvo vjernika odlučilo moliti zagovor velikog sveca, sv. Antuna, u domu Božjem. Molimo oproštenje za grijehe koji nas sputavaju da budemo slobodna djeca Božja.

Predmolitelj slavlja i propovjednik bio je fra Marino Kuzminski, kapelan u Karlovcu, a suslavio je fra Rikard Patafta.

Misli iz propovijedi:

Današnja liturgijska čitanja su jedna velika molitva čovjeka upućena Bogu da mu se smiluje. Kroz povijest možemo vidjeti da je Bog uvijek bio vjeran i stalan, a čovjek se udaljava zbog svoje sebičnosti i oholosti, želi stvari i probleme srediti po svome, a onda pritisnut nevoljama, zgrčena srca moli Boga da oprosti i da se smiluje.

Povodimo se osjećajem moći, uspješni smo, dobro živimo, uživamo, neka samo nama bude dobro,ne vidimo brata koji traži pomoć i podršku, Bog nam je na zadnjem mjestu.

U Evanđelju su čitanja o velikom gazdi koji je upao u dugove i kralj mu sve oprašta, a onda taj isti gazda neće oprostiti svomu dužniku. Dobio je oproštenje, ali je ohol prema onome tko je u rangu ispod njega. Svaki čovjek ima o sebi lijepo i visoko mišljenje, a druge želimo u podčinjenom položaju, zašto bi molili oproštenje kada nismo krivi, svatko za sebe misli da je pravedan.

Isus, najveći pravednik, popljuvan, napušten, nepravedno osuđen, viseći na križu oprostio je svima i molio za svoje mučitelje:“Oče, oprosti, ne znaju što čine“! Isus je mogao pokazati silu i moć, mogao je i sići s križa, ali nije, pokazao je malenost i poniznost. Osjeća veliku bol i gorčinu i prašta. Tako i mi, i kada znaš da si u pravu, teško je, ali moraš drugome oprostiti.

Osobno svjedočanstvo fra Marina: Kad je imao šesnaest godina 1996. godine umrla mu je majka, pa stric i ujak. Došao je kod bake, ona osjeća veliku bol, bila je ljuta i svoju bol i ljutnju izrekla je jako ružnim riječima. Marino kao dijete loše se osjećao i nije išao baki 7-8 godina. Umjesto da mu baka bude blizu i potpora, bio je napušten. Vrijeme je prolazilo, ali mu taj odnos s bakom nije dao mira osobito kada se rodila želja otići za fratra (kakav ćeš ti biti fratar a ne pričaš sa bakom).

Jednog dana otišao je do bake (noge su se tresle), ušao je u kuću, baka je pošla prema njemu, rekao je:“Bako, oprosti!“, krenule su suze. Koliko opraštanje može biti ljekovito za sve. Ako i mislite da ste pravedni, recite:“Oprosti!“, Bog daje šansu da se naši odnosi poprave. Ima baku koja je živa i koju boli. Ne smijemo osuđivati jer ne znamo što čovjek nosi u srcu. Ranjen čovjek kao i ranjena zvijer čini štetu. Reci:“Oprosti!“, ništa te ne košta.
Sv. Antun živio je u teškim vremenima kada su se moćnici bogatili na tuđim plećima. Sv. Antun pomagao je siromahe, a bogate korio. Smetao je onima koji su željeli moć, željeli su ga se riješiti i podmetnuli su mu tanjur sa otrovanom hranom. Svetac je molio za one koji su ga se iz obijesti htjeli riješiti, pojeo je hranu i ostao zdrav.

Sv. Antun išao je čistim srcem, sa oproštenjem unaprijed, a ne sa osvetom i mržnjom u srcu.
Po riječima i zagovoru sv. Antuna molimo da budemo bolji ljudi, da možemo oprostiti i pružiti svakome od srca ruku.

Nada Bogi

Prvi utorak na čast sv. Antunu, 14.03.2017.

Svečanim unosom Relikvija sv. Antuna u crkvu započele su ovogodišnje Pobožnosti 13 utoraka na čast sv. Antunu. Predmolitelj slavlja i propovjednik na sv. Misi bio je fra Bernard Barbarić, župni vikar u Vukovaru. Suslavio je fra Rikard Patafta.

Fra Bernard Barbarić rodom je iz Đurđenovca gdje je fra Rikard bio na službi dvadeset i sedam godina. Fra Bernard često je ministrirao, svirao orgulje, pjevao, završio teologiju i postao svećenik. Te godine bilo je pet zaređenih svećenika koje je pripremao fra Rikard.

Jedanaest godina fra Bernard službovao je u zagrebačkom Sigetu, a potom pet godina u Palestini, Nazaretu, Jeruzalemu, Taboru. Rado govori o Svetoj Zemlji, a danas je s radošću propovijedao velikom mnoštvu „mudrih djevica“ – hodočasnicima i štovateljima sv. Antuna.

Iz propovijedi:

Ljudski život je izazov, imamo dvije mogućnosti, odbiti Boga i zagrabiti što više za sebe ili živjeti po Božjem iako nas život ne miluje, iako nam „ne cvatu ruže“. Bez Boga život je besmislen.

Sv. Franjo bio je jednostavan, siromašan, neobrazovan, nije bio za visoko društvo, a nasljeđuju ga intelektualci, pišu masu knjiga o njemu, pa i sv. Antun, vrlo obrazovan, intelektualac, stupio je u franjevački red. Bog ne gleda koliko škola imamo, kakvo odijelo nosimo, koliko novaca imamo, da li nosimo mitru, već gleda u naše srce, gleda naša djela. Mi ljudi vrednujemo čovjeka, kako ga vidimo izvana, a sv. Antun takvima je bio žalac, za takve je bio „bez dlake na jeziku“, bio to biskup ili vlastodržac ili poslodavac. Nije bio ljubljen od „uglednih građana“ nalik na pismoznance i farizeje, pozvali su ga na svečanu večeru da ga otruju. Sv. Antun blagoslovio je otrovano jelo i nije mu naškodilo, ostao je zdrav jer je živio za Boga i dobro ljudi, a ne za sebe, svoj ugled i slavu.

Pred Bogom smo svi mali, On je pastir, a svi smo mi oni koji idemo za njim jer nas štiti, vodi nas dobrim putem, hrani nas i vodi u Nebo. Tako se dolazi do svetosti. Svaki svetac je rođen kao običan čovjek, a svojim trudom i radom postao je Božji ugodnik. Spasenje nam dolazi iz mjesta u kojem živimo, kao majka, otac, radnik, svećenik, ako sam kršćanin, onda sam kršćanin tamo gdje jesam, gdje živim i radim. U crkvi se hranimo za Božjim stolom Riječju i Tijelom da bi dobili snage za život.

Sv. Antun neka nam bude primjer kako se predaje Bogu, teško je biti ponizan, svatko od nas ima svoje dostojanstvo, ali svatko od nas zna da smo pred Bogom vrijedni, neka nas Bog blagoslovi. Sv. Antun u svemu je vidio Božji prst, iako nije bilo po njegovom, prihvatio je vršiti Božju volju, a tako i mi. Znamo kome smo povjerovali i idemo za Bogom do zadnjeg daha našega života.

Nada Bogi