DUHOVNE PRIČE

Dan za pamćenje

Shvatiti zašto sam ovdje, da me netko bezuvjetno voli i da nikada nisam sama bilo je teško, po mojim procjenama, gotovo nemoguće. Iako imam samo petnaest godina i nisam puno proživjela niti proputovala svijet, sa sigurnošću mogu reći da sam se odlučila baciti na shvaćanje nekih činjenica koje grade život. Također mogu reći da je ovo što sam zaželjela shvatiti zapravo vrlo jednostavno.

Jedne nedjelje, vani je padala kiša, odlučila sam otići u crkvu. Bila sam tužna, neispunjena. Kao da mi je nešto nedostajalo, ono nešto. Prije odlaska poslušala sam nekoliko pjesama misleći da će me one usrećiti, ali nisu. Pričala sam s prijateljima, ali ni to nije pomoglo. Kada sam ušla u crkvu, izgledalo mi je da svi oko mene uživaju u tišini koja je obgrlila sve kutove i uglove naše male crkve. Ljudi su klečali i kao da su nešto mrmljali. Odlučila sam se prepustiti toj tišini. Bojala sam se. Srce mi je lupalo kao ludo. Ali zašto? Čega sam se bojala? Tišine? Da, mislim da sam se najviše bojala te tišine. Tek kasnije sam shvatila da sam je se bojala zato što sam mislila da ću, kada joj se prepustim, morati napustiti svoje stare misli. Ipak, nekako sam uspjela. Sve je to bilo nekako čudesno. Prepustivši se tišini, smirila sam se, kao da sam postala novi čovjek. Počela sam razgovarati s Bogom. Prepustila sam mu se. Strah je nestao. Shvatila sam da nisam sama – On je čitavo vrijeme sa mnom, On me čuva; ovaj dan je već toliko poseban, ispunjen tolikom sigurnošću, sve je tako stvarno.

Kasnije sam odlučila otići na kavu s prijateljicama. Pola sata prije nego što smo se trebale naći kod parka javile su mi da su spriječene i da ne mogu doći. „Ali zašto, zašto uvijek kada nešto isplaniram, to ne ide tako?” pitala sam se. „Sve sam lijepo zamislila, a onda one jave da su spriječene.” Kako sam već bila na putu prema parku, opet sam se našla kod crkve. Shvatila sam da od kada sam se prepustila onoj tišini, sve ide nekako drugačije. Pitala sam se zašto sam se našla upravo ispred crkve, zašto sam bila ondje upravo tada. Ponovno sam ušla u crkvu s namjerom da dobijem odgovor na to pitanje. Ovaj put je pjevao zbor. Utonula sam opet u onu tišinu vraćajući se na misli proteklih dana, mjeseci, a možda i godina, i shvatila sam zašto sam se našla u crkvi. Zbor kao da je pratio moje misli – pjevali su: „O Bože, zar si pozvao mene?” Zapitala sam se na što me to Bog poziva, na tišinu? Ili me sprečava da se vidim s prijateljicama? Nakon kratkog vremena shvatila sam da me Bog zapravo poziva na svoj put. Osjetila sam da je to to. Tog sam dana shvatila da nikada nisi sâm, da je Bog onaj koji ti pruža sve, a na tebi je samo da se poslužiš. Bog zapravo svima nama želi jedan ovakav dan. Dan kada ćemo svi u potpunosti shvatiti zašto smo točno ovdje, u ovom trenutku, shvatiti da nas On toliko voli samim time što nas poziva na svoj put. Odlučila sam da je ovaj dan najbolji dan moga života zato što sam u potpunosti shvatila da moj život zapravo nije moj, već Njegov, zato što sam odlučila krenuti k Njemu.

Papa Benedikt XVI. kaže: „Vjera nije ugodan put. (...) Ona postavlja najveći zahtjev čovjeku, jer ona ima visoko mišljenje o čovjeku. (...) Ako je promatramo u svoj njezinoj veličini i širini, ona u sebi nosi odgovore koje zahtijeva naš sadašnji trenutak.” Ovim citatom želim svratiti pozornost na ovaj svoj dan. Želim reći kako smo svi zapravo pozvani proživjeti ovakav dan. Pozvani smo biti drugačiji, pozvani smo biti onakvi kakvima nas Bog zamišlja, a to možemo shvatiti samo kroz tišinu, molitvu i Božju bezuvjetnu ljubav. Nemojte se bojati! Odvažite se i proživite ovakav dan, besplatno je!

INDIJANSKA PRIČA O DVA VUKA

Jednom davno stari Cherokee je svojem unuku ispričao poučnu priču:
Unutar svakog čovjeka vodi se bitka, poput borbe između dva vuka…
Jedan vuk predstavlja zlo – bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos…
Drugi vuk predstavlja dobro – radost, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru…
Mali Indijanac se nakratko zamisli te ga zapita: Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee mu na to odgovori: POBJEĐUJE ONAJ KOJEG HRANIŠ!“

ONO ŠTO JESMO I ONO ŠTO ŽELIMO BITI

Često nam se život čini siv. Nije onakav kakvim smo ga zamislili. Stvari krenu ići nizbrdo, a mi kao da trčeći za njima gubimo sebe. Gubimo sve one osjećaje i trenutke koji nas čine onakvima kakvi jesmo. Zbog takvih situacija, koje nam u život ulaze nenajavljeno želimo biti netko drugi. Netko tko bar u našim očima nema problema, netko čiji nam se život čini savršen. Želimo izaći iz svoje osobnosti i uskočiti u tuđu. Jednostavno rečeno više ne želimo biti mi, već netko drugi.

Samo u našoj mašti takve misli ožive. U mašti mi možemo postati netko drugi, ali u stvarnosti je to uspio samo jedan, a to je Bog. Bog je uspio biti netko i nešto drugi, a to je čovjek. Zašto? Zašto je On želio postati kao mi? Čak i u Starom zavjetu mi pronalazimo kako čovjek puno puta nije htio biti čovjek. U današnjici taj problem se javlja svakodnevno. Ljudi žele izlaziti iz svoje osobnosti zbog želje da budu netko ili nešto drugo. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Najsavršenije stvorenje koje je on ikada stvorio je upravo čovjek, on je taj u kojega se Bog najviše pouzdao, onaj kome je podao svu svoju Ljubav, a što je čovjek po tom pitanju napravio? Poželio je biti netko drugi. Iz tog razloga Bog je postao čovjek. Kako bi svima pokazao kako je dragocjeno biti čovjek. I Bog ne želi da mi budemo netko i nešto drugo, želi nas ovakve kakvi jesmo. Želi nas susresti na pozornici vječnosti, s našim slabostima, ali i s našim ostvarenjima koja smo postigli kroz život. Upravo nas takve želi.

Onoga trenutka kada mi odlučimo da ćemo biti ono što Bog želi od nas pozvani smo umirati sami sebi. Možemo zamisliti jednu kuglu koja je sagrađena od naših razmišljanja, stavova, slabosti i uspjeha. Svaki puta kada se želimo približiti korak do Boga pozvani smo uzeti čekić i udariti u tu kuglu. Zašto? Zašto smo pozvani razbijati ono što nas gradi? Vrlo je jednostavno. Bog nam govori, Bog nas ljubi, ali kako da mi to osjetimo ako nas zapravo, ono što nas gradi od toga odjeljuje? Svaki puta kada napravimo pukotinu na toj kugli Božja ljubav se ulijeva i zatvara ju. Ona nas dodiruje u cijelosti, onakve kakvi jesmo. Ona u nas ulazi bez ikakvih predrasuda, otvara nam nove oči koje nas uče gledati ovaj svijet. Pozvani smo na umiranje kako bismo se rodili za nešto novo, na umiranje samome sebi. Osobito, kroz ovaj Veliki tjedan, kada na poseban način razmatramo smrt Isusa Krista, pozvani smo na rigorozne postupke. Pozvani smo izdahnuti s Isusom, izdahnuti od onoga što nas čini u našim očima, u očima koje su tako slabe da bi promatrale kolika se Ljubav te večeri izlila na križu. Izdahnuvši od samoga sebe mi se rađamo na novi život, a sve to kako bismo bili sposobni naviještati i prenositi drugima radost koju smo primili umrijevši u sebi, radost novoga života, života koji nam je darovan upravo s drveta križa. Života kojeg nije moguće ostvariti, a da prije toga nismo udarili o našu kuglu koja nas gradi.

12.04.2017.