Dr. Mijo Nikić docent je za psihologiju i psihologiju religije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Rođen je 1953. godine u G. Zoviku kod Brčkog. Nakon studija filozofije i teologije u Zagrebu na Jordanovcu zaređen je za svećenika Družbe Isusove 1980. godine. Magistrirao je iz dogmatske teologije 1983., a iz dubinske psihologije 1990. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Doktorirao je iz teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2002. Naslov doktorskoga rada: „Slika Boga u novim religijskim pokretima: Jehovini svjedoci, Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana (Mormoni), Crkva ujedinjenja (Sun Myung Moon), New Age“. Dr. Nikić autor je brojnih stručnih radova o novim religijskim pokretima, a njegova knjiga „Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima“ plod je njegove doktorske disertacije. Urednik je zbornika „Novi religiozni pokreti“ (1977.) i „Reinkarnacija i/ili uskrsnuće“ (1998.), a sa skupinom autora uredio je zbornik „Vjera i zdravlje“ (2005.). Na FFDI predaje kolegije: psihologija, psihologija religije i povijest religija.

Poštovani profesore, na početku razgovora hvala što ste prihvatili naš poziv da čitateljima Katoličkog tjednika kažete više informacija o pojavi novih religioznih pokreta, različitih gurua i sljedbi koje sve više osvajaju i nevjernike, ali i one „slabe u vjeri“. Naime, u proteklih nekoliko godina sve su češći i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Odakle dolaze novi religijski pokreti? Ima li njihov naziv veze s velikim religijama svijeta?

Fenomen novih religijskih pokreta pojava je posljednjih nekoliko desetaka godina u svijetu, a u posljednjih petnaestak godina i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama bivše države. Novi religijski pokreti dolaze s različitih strane: s Istoka (sljedbe hinduističke i budističke provenijencije), kao i sa Zapada (sljedbe protestantske i puno manje katoličke provenijencije te različiti okultni i ezoterijski kultovi s primjesom magije i sotonizma). Novi religijski pokreti i različite sljedbe ili sekte, kako ih neki vole nazivati, najčešće su disidenti, dakle «otpali» od velikih religija. Tako je npr. sljedba «Hari Krišna» sekta za ortodoksne hinduiste koji su protiv toga da se njihova religija «izvozi» u inozemstvo. Slično je i sa sljedbom Jehovinih svjedoka koje je osnovao američki trgovac Charles Tazhe Russel (1852.-1916.) koji je najprije pripadao kalvinističkom protestantizmu, od kojeg se odijelio i osnovao sljedbu Jehovinih svjedoka koji Bibliju shvaćaju kao knjigu zagonetki, nalik rebusu iz kojeg se može točno izračunati kada i kako će Bog spasiti ovaj svijet. Treba reći da postoje i one sljedbe i pokreti koji su posve novi i koji ne proizlaze iz neke velike religije.
Kardinal Arinze navodi četiri tipa novih religijskih pokreta: 1) Kršćanski pokreti koji su utemeljeni na Svetom Pismu; 2) Novi religijski pokreti koji su nastali iz drugih religija kao što su hinduizam, budizam ili neke druge tradicionalne religije, neki od ovih pokreta na sinkretistički način prihvaćaju kršćanske elemente; 3) Pokreti u kojima su elementi poganstva prisutniji nego elementi istinske religioznosti (ovi pokreti pokazuju znakove kulture koja postaje duhovno lijena i umorna od razočaravajućeg racionalizma moderne tehnološke civilizacije); 4) Gnostičke sljedbe (u svojim naturalističkim traženjima čini se da nude ljudima mogućnost da se oslobode težine slobode i odgovornosti kako bi se uputili na put na kojem se ne traže moralne odluke, nego se nudi samo prosvjetljenje).

Postoji li veza između new age i novih religioznih pokreta?

New age je globalni pokret koji promiče novu filozofiju života. On je privlačan mnogim ljudima, pa tako i kršćanima, jer nudi veliku sreću po jeftinom i prihvatljivom receptu. Ljudsko srce je sklono vjerovati u iluziju. Tijekom povijesti različite utopije su osvajale ljudska srca jer su nudile ostvarenje raja na zemlji. Ideologiju New agea doživljavam kao neozbiljno igranje raja na Zemlji. New age želi iskorijeniti i nadvladati pojedinačne religije kako bi napravio mjesto univerzalnoj religiji, sposobnoj objediniti čitavo čovječanstvo. Takvo izjednačivanje svih religija za kršćanstvo je neprihvatljivo. Prema tome može se reći da su mnogi novi religijski pokreti nastali unutar tog globalnog pokreta New agea ili Novog doba. Osnovna karakteristika New agea je u tendenciji da relativizira Apsolutno, tj. Boga, a da apsolutizira relativno, tj. da čovjeka drži božanskim. Mnoge sljedbe i religijski pokreti idu upravo tim putem.

Ima li više religioznog sinkretizma ili autentične religioznosti u novim religijskim pokretima?

Novi religijski pokreti su izražaj religioznosti New agea, odnosno Novog doba kako se danas naziva taj globalni pokret koji bi želio zahvatiti čitav svijet svojim idejama, pa tako i svojom religioznošću, a ona je bitno sinkretistička. To znači da iz svih postojećih religija uzima pojedina vjerovanja i vjerske prakse stavljajući ih na istu razinu vrijednosti. Taj pokret je najbolje definirati kao “supermarket alternativnih duhovnosti” u kojem se mogu susresti najrazličitiji religiozni izražaji i doživljaji koji su ponuđeni modernim vjernicima na izbor. Tako ponuđene ideje ne čine logičnu cjelinu, nego jedan kaotični konglomerat koji može zbuniti istinskog tražitelja Boga. To se sigurno odnosi na pojam reinkarnacije koja je na Zapadu prihvaćena kao nešto dobro i poželjno jer nudi čovjeku uvijek novu priliku da sukcesivno razvije svoje skrivene mogućnosti, dok je u svom izvornom, hinduističko-budističkom shvaćanju, reinkarnacija nužno zlo, jer se spasenje sastoji u bijegu iz samsare, odnosno prisilnog kruga rađanja.

Koji su uzroci nastanka novih religijskih pokreta ili sljedbi?

Uzroci pojave nove religioznosti i novih vjerskih sljedbi su višestruki. S jedne strane radi se o nikad zadovoljenoj gladi za Bogom. Ljudsko srce ne može se smiriti osim u Bogu, kako to lijepo reče veliki Aurelije Augustin. Toj nezasitnoj čovjekovoj gladi za Bogom izlaze ususret novi religijski pokreti i vjerske sljedbe, ali nažalost, s površnim i nezadovoljavajućim odgovorom, nudeći čovjeku najčešće krive slike Boga. Nove vjerske sljedbe koje dolaze i s Istoka i sa Zapada nude današnjem čovjeku religiju po njegovu ukusu. Tako neke sljedbe naviještaju Boga kao strogog sudca koji nemilosrdno kažnjava grješnike i sprema skori smak svijeta, što odgovara nekim vjernicima jer takav Bog više odgovara psihičkoj strukturi njihove osobnosti. Onima pak koji traže Boga koga mogu vidjeti i doživjeti, koji žele “instant” sreću, više odgovara Bog kojim će oni moći na neki način manipulirati, Bog koji bi trebao odmah davati ekspresne odgovore na sve naše molbe i želje. Mnoge vjerske sljedbe nude sreću ovdje i sada po načelu “ključ u ruke”. Jedan od razloga pojave i širenja sljedbi je svakako i nesposobnost velikih religija da zadovolje religiozne potrebe svojih vjernika, posebno na afektivnoj razini. Neki se osjećaju razočaranima u svojim Crkvama i onda utjehu traže na drugom mjestu. A ima također i onih koji drže da su “novokomponirane” sljedbe đavolsko djelo s namjerom da se uništi kršćanska vjera, prije svega Katolička Crkva.

Kakav je odnos prema Bibliji i općenito prema Bogu u vjerskim sljedbama i u novoj religioznosti koja se danas širi u krugu New agea?

Većina sljedbi zanemaruje znanstveno tumačenje svojeg nauka, a Bibliju ili Sveto pismo sljedbe kršćanske provenijencije tumače prema svojim shemama i potrebama. Najveća zamjerka, kad je u pitanju selektivno čitanje Biblije, pripisuje se sljedbi Jehovinih svjedoka. William Schnell u svom djelu «Trideset godina rob Kule stražare» kaže kako Jehovini svjedoci citiraju samo 6,5% biblijskih redaka, dok preostalih 93,5% redaka uopće ne citiraju. A što se tiče Boga, on je u novoj religioznosti predstavljen kao neosobna, kozmička sila, kao sveobuhvatna Energija koja se nalazi u čovjekovim najdubljim dubinama kao neka skrivena iskra. Nova je religioznost monistička (Bog i priroda su jedno), zatim panteistička (sve je Bog) i sinkretistička (vjerske dogme skupljene iz različitih religija i stavljene na ravnopravnu razinu). U tom religioznom univerzalizmu u središtu više i nije Bog nego čovjek koji postaje mjera istine i dobra.

Koje se propagandne metode i manipulacije vezuju uz nove religiozne pokrete?

Prema mišljenju američkog psihijatra Johna Clarka žrtve vjerskih sljedbi su najčešće labilne osobe koje imaju svjesni ili nesvjesni strah od samostalnosti. Takve osobe traže bilo kakvu falsificiranu stvarnost koja bi im mogla ponuditi neko, makar privremeno, emocionalno utočište. Kad pronađu svoje utočište u nekoj vjerskoj sljedbi ili kod nekog gurua, onda nastupa faza preobraženja u kojoj se događa svojevrsna promjena osobnosti, odnosno prihvaćanje nove religiozne svijesti koja postaje imuna na racionalnu kritiku logičkim putem. U pridobivanju novih članova pojedine sljedbe se na početku služe pozitivnim elementima: novog člana obasiplju velikom pažnjom i ljubavlju, pohvaljuju novog člana što je odabrao njihovo društvo, dijele im potrebne lijekove i hranu, da bi u drugoj fazi prešli na tzv. “intelektualno bombardiranje”. U ambijentu što veće izolacije vrši se svojevrsno “pranje mozga” kako bi se napustila ne samo stara vjerovanja, nego također i stari prijatelji pa i roditelji i najbliža rodbina ako ne prihvaćaju ideje sljedbe. U tu svrhu služe poticaji i nagovori voditelja, stalna formacija, uništavanje unutarnjeg otpora, izazivanje strahova koje kandidat ne može nadvladati bez pomoći vođe ili gurua kojemu se treba u svemu pokoravati. Utemeljitelj i vođa Crkve ujedinjenja Sun Myung Moon izričito je rekao svojim sljedbenicima: “Ja sam vaš mozak”. Vođa sljedbe Djeca Božja David Berg tražio je od ženskih članova svoje sljedbe da se bave prostitucijom kako bi tako pridobivale nove članove i skupljale novac za potrebe sljedbe. Američki akademik Larry D. Shinn, istražujući razloge neprijateljskog odnosa prema sljedbi Hare Krišna, zaključuje kako nije čudo da ljudi pomisle kako se u ovoj sljedbi događa “pranje mozga” budući da mladi koji postanu obožavatelji Krišne moraju na radikalan i traumatičan način napraviti skok iz zapadnjačke kulture u posve novu, njima potpuno stranu i strogo hijerarhijski ustrojenu sljedbu, što veoma zastrašuje roditelje mladih sljedbenike tog religijskog pokreta.

U New ageu, sljedbama i sektama nema mjesta za Boga u kršćanskom smislu. Čovjek je usmjeren na sebe i promjenu svoje svijesti. Nema govora o grijehu i potrebi spasenja. Patnja i smrt su relativizirane na razinu „karme“, što upućuje na cikličko gledanje života i reinkarnaciju. Što je reinkarnacija i shvaća li se ona jednako na Istoku i Zapadu?

Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se duša u svakom sljedećem životu navodno reinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savršenstvo, odnosno dok ne postane duh komu više ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u božanski beskraj. Uz reinkarnaciju se spominje također i pojam “metempsihoza” ili, hrvatski rečeno, seljenje duša. Prema tom vjerovanju duša se, osim u ljudsko tijelo, može, a ovisno o zakonu karme, ponekad i mora utjeloviti također i u neku životinju ili biljku, pa i u neživu tvar. Što se tiče samog shvaćanja reinkarnacije, treba reći da se u različitim kulturama, ona različito i tumači. Na Istoku je reinkarnacija shvaćena kao nužno zlo, nešto čega se treba što prije osloboditi, dok je ona na Zapadu shvaćena kao nada, kao put progresivnog samootkupljenja, kao šansa da se još jednom živi.

Može se zaključiti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju čovjek sam spašava. Koja je uloga Boga u hinduističkom, a koja u kršćanskom vjerovanju što se tiče spasenja?

Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se čovjek sam spašava pokoravajući se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujući se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih loših djela, kršćansko vjerovanje uči da je čovjeku oslobođenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponuđeno i darovano u Isusu Kristu, koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa”, utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu jest Bog koji spašava, Bog bogat milosrđem. Biblija daje do znanja da je ključna riječ čitave povijesti spasenja Božje milosrđe. U hinduističkom konceptu spasenja Bog izgleda kao nemoćni promatrač pred neumoljivim zakonom karme koji određuje čovjekovu sudbinu. Nasuprot tome, židovsko-kršćanska tradicija vjeruje u Boga koji “uživa u pomilovanju”. Prorok Mihej kaže: “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje.” Bog u kojeg mi kršćani zajedno sa Židovima vjerujemo jest Bog koji “ne postupa s nama po grijesima našim”, kao što to lijepo kaže 103. psalam.
Vrhunac Božje dobrote i čovjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je naviješteni Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.

Krše li neki novi religijski pokreti ljudska prava, čovjekovo dostojanstvo i slobodu? Jesu li oni opasni za društvo?

Poplava novih religijskih pokreta je izazov, a ponekad i stvarna opasnost također i za društvo. Poznati su slučajevi ubojstava i masovnih samoubojstava koja su se dogodila u krugovima nekih sljedbi. Spomenimo samo neke drastične primjere. U Guajani je 1978. g. 900 članova sekte Hram naroda, zaluđeni svojim vođom Jimom Jonesom, počinilo kolektivno samoubojstvo. U ožujku 1997. g. 39 članova kompjutorske sekte Heaven’s Gate također je izvršilo kolektivno samoubojstvo u Kaliforniji. Treba reći da nisu sve sljedbe tako opasne i destruktivne, ali je istina da ima vrlo pogibeljnih, kao što su neke sekte sa sotonističkim elementima. U Hrvatskoj su se događale čudne pojave među mladima koji su se zanimali za neke sljedbe ili okultne pojave. Bilo je u tim krugovima i nerazriješenih ubojstava i samoubojstava. Prema tim pojavama ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni ni naivno miroljubivi.

Postoji li u tim pokretima i sektama neka vrsta manipulacije ljudima, napose mladima?

Tradicionalne religije tako su strukturirane i organizirane da nemaju dovoljno prostora ni vremena za svakog vjernika kao pojedinca. Zamislimo samo jednu veću župnu zajednicu u Katoličkoj Crkvi. Ljudi dođu na Misu, jedno vrijeme se zajedno mole, a onda se razilaze, a da se nisu ni upoznali. Ljudi ne žele biti anonimna masa. Vjerske sljedbe prilaze svakom vjerniku pojedinačno, nude ljudsku toplinu i obećavaju puno toga što bi čovjek želio postići. To ljudima godi i mnogi naivno povjeruju kako će u ovim sljedbama uvijek tako biti primljeni, voljeni i poštovani. Renata Sprung, disident sljedbe Jehovinih svjedoka, svjedoči u svojoj knjizi «Zatvor bez zidova» da se nakon lijepog i prijateljskog prijma brzo pokazuje i druga strana medalje. Ona doslovno kaže: “U Društvu nismo ništa osjetili od one divne slobode koju uživaju djeca Božja. Jehovci stalno žive u strahu pred Harmagedonom…” Najranjivija skupina koja ulazi u neku vjersku sljedbu jesu mladi koji su bez posla, neaktivni u životu župe, koji dolaze iz nesređene obiteljske sredine ili pripadaju etničkim manjinama.
Napose neobična metoda novačenja članova registrirana je u sljedbi Djeca Božja (prozvana i Obitelj Ljubavi) koju je osnovao David Berg (Moses David). On je uveo metodu flirty-fishing – lovljenje duša za Isusa pomoću flerta, odnosno zavođenja. Osnivač ove sljedbe poziva žene da svojim ženskim (seksualnim) čarima privlače ljude Bogu. "David Berg, koji je, iako oženjen, održavao intimne odnose sa svojom tajnicom, otkrio je da žene koje su pripadale njegovu pokretu mogu biti izvrsno sredstvo privlačenja novih članova i za financiranje pokreta".

U kontekstu govora o novim religioznim pokretima postoji svjesna i nesvjesna motivacija ulaska u sljedbe, sekte?

Uz svjesnu motivaciju ulaska u sljedbe i nove religijske pokrete postoji i ona nesvjesna. Ona je dinamički vrlo jaka i vrlo često izmiče svjesnoj kontroli. Tako je moguće da mladi koji su u sukobu sa svojim roditeljima uđu u neku sljedbu potaknuti prvenstveno nesvjesnom motivacijom želeći se osvetiti svojim roditeljima što ih nisu voljeli ili što nisu imali vremena za njih. Brojni su primjeri koji potvrđuju ovu mogućnost. Moguće je dakle da mladi ulaze u neku sljedbu ne zato da promijene svoju religiju, nego zato da svojim roditeljima daju do znanja da im se ne sviđa njihov dosadašnji način komunikacije.
Osim navedenih motivacija koje se temelje na opravdanoj ili neopravdanoj pobuni protiv roditelja i njihovih vrjednota, mogući su također i drugi nesvjesni motivi ulaska mladih u različite vjerske pokrete i sljedbe. Osobe koje su osamljene u svojim obiteljima tražit će u novim religijskim pokretima mogućnost bratskog života i istinsku obiteljsku atmosferu. Osobe koje su psihičke labilne i nesigurne u sebe često se dobro osjećaju u strogo strukturiranim zajednicama kao što je npr. sljedba Jehovinih svjedoka. Osobama kojima manjka nutarnja sigurnost teško je živjeti u ozračju slobode i osobne odgovornosti i zato se takve osobe rado odlučuju za fundamentalističke vjerske sljedbe koje im služe kao svojevrsni obrambeni mehanizmi koji ublažuju njihovu nutarnju tjeskobu, budući da ih oslobađaju odgovornosti slobodnog biranja. Naime, u takvim autoritarnim sljedbama za sve odlučuje veliki vođa, guru, lider, šef.

Što novi religiozni pokreti i sekte nude i daju svojim članovima?

Čini se da sekte nude: ljudsku toplinu, pažnju i potporu u svojim zajednicama u kojima osoba osjeća zaštitu i sigurnost. Nadalje, sljedbe i novi religijski pokreti nude jednostavne i gotove odgovore na sva teška i zamršena pitanja i situacije. Mnogi se osjećaju povrijeđenima i isključenima od roditelja, prijatelja, profesora ili Crkve. Osjećaju da ne žive u skladu sa samima sobom, s drugima i sa svojom okolinom. Žele cjelokupno ozdravljenje duše i tijela. Čini se da sekte nude: religiozno iskustvo koje zadovoljava ne samo intelektualne, nego još više afektivne potrebe ugrožene osobe. Nude fizičko i duhovno ozdravljenje i pomoć u problemima s drogom ili alkoholom. Ljudi ne žele biti anonimna masa, broj ili član bez lica u gomili. Oni se žele osjetiti bitnima i prihvaćenima te da im se prilazi osobno i s poštovanjem. U velikim župama je to jako teško ostvariti. Čini se da sekte nude: određenu brigu za pojedince, jednaku priliku za služenje i upravljanje, mogućnost da se razviju vlastiti potencijali i osjećaj pripadnosti jednoj elitnoj skupini.