Isusov put je prohodan
(Smiluj se sebi i traži Boga!)
p. Nikola Stanković, SJ
Gotovo svaki dan izgovaramo ili slušamo riječ "vjera", a kada nas upitaju što pri tome mislimo, nađemo se u neprilici. Što smo nesigurniji u odgovoru i razgovoru, tim češće, jače i žešće ponavljamo svoje tvrdnje: bilo u prilog vjeri, bilo, pak, protiv nje. Naime, neki se iskazuju posve sigurnima u svojoj vjeri, a drugi pak ne vjeruju ni u što doli u ono što vide.
No, prije važnih osobnih odluka potrebno je promotriti neke činjenice, pa i načine na koje smo do sada postupali. Valja priznati da vjera i znanje nisu isto: vjera je vjera, a znanje je znanje. Međutim, da nema vjere i povjerenja u zbilju, znanje se nikada ne bi proširilo. Svaki istraživač vjeruje da je moguće spoznati nešto više od onoga što je do sada znao; da već sve znade, ne bi ni istraživao. Tako se može reći da znanje, u neku ruku, živi od vjere. Iako to nije odmah ona religiozna vjera, ona ipak može dospjeti dalje negoli trenutačno naše znanje. Na djelu je povjerenje u zbilju da nas ona neće iznevjeriti. Nije apsurdna i prokleta ili tako "podla" da bi nas svojom nepostojanošću i prevrtljivošću posve zbunila tako da ne bi više vrijedio nikakav zakon ni smislenost.
Uza svu raznolikost pojava mi se još uvijek nadamo da se one mogu dovesti u određen sklad. Uz tu misao ustrajavamo i onda kada nam se čini da je to nemoguće i kada nam izgleda da su nam svi brodovi potonuli, sve letjelice ostale bez krila, a da nam je i samo uzletište posve razrovano. Čak, kada nam se čini da nam preostade jedino onaj put što vodi mrklo pod zemlju, nešto se u nama buni i opire takvoj mogućnosti koja bi za nas značila posvemašnju nemogućnost. Je li zaista naša posljednja mogućnost nemogućnost svih mogućnosti? Pred tim pitanjem se nađe svatko i na svim stupnjevima ljudske spoznaje: od obična iskusnika do najvećega znanstvenika i umnika.
Ipak, dok ičega ima, nada ne gubi svoje uporište. Ne suzuje svoj obzor na ono što nedostaje i čega nema. Ona se iščuđava nad onim čega ima. Zajedno s vjerom divi se, ne samo proljetnim pozdravima prirode, nego svemu što ustrajava u postojanju i djelovanju.
Dakle, iako nam se ponekad čini da nam se sve uzima i oduzima, nikako ne valja zaboraviti na sve ono što smo nezasluženo dobili: od vlastita bića do svega ostaloga. Vrijeme bi bilo okaniti se kuknjave i sablažnjavanja, a svoju pozornost okrenuti divljenju i čuđenju, ne samo proljetnome cvijeću, nego i dobroti plemenitih ljudi.
Ne moramo ih uvoziti iz drugih zemalja. Bilo ih je i ima ih i kod nas. Ima onih što nesebično pomažu drugima te tako objavljuju smisao i ljubav. Takvi ljudi obnavljaju porušeni svijet i u njemu pale zaboravljene svjetiljke. Oni svjedoče da naš svijet nije samo prigoda za propadanje i rušenje, nego za izgradnju i život u ljubavi i razumijevanju.
Stoga, dok ima ljudi koji uspijevaju nadvladati svoju komotnost i sebičnost zato jer im je stalo do drugih ljudi, neće umrijeti nada u ovome svijetu. Dok ima ljudi koji se žrtvuju za druge, neće se zaboraviti put prema Bogu od kojega je sve i poteklo.
Dok ima takvih ljudi, put prema nebu neće biti zaboravljen. Takvi će ga držati otvorenim i prohodnim jer oni neprestano njime idu. Ovozemaljski se korov na njemu neće moći nesmetano sjemeniti.
Za kršćane vrijedi ovo: svojim životom, mukom i uskrsnućem Isus je probio zapušteni put, a mi se moramo brinuti o njemu. Ne smijemo dopustiti da zaraste. Put se drži prohodnim tako da se njime hoda. Što se češće i više njime ide, bit će prepoznatljiviji.
Ako kršćani budu tako činili, smjet će svakim danom moliti onu Isusovu molitvu nade. Smjet će Boga zvati Ocem. On je, doduše, na nebu, ali mu zemlja uopće nije daleko, jer nebo je tamo gdje je on. On je, pak, tamo gdje ga ljudi poštuju i vape za njegovim kraljevstvom vršeći njegovu svetu volju.
Takvi se ljudi nadaju da će im Bog dati sve što je potrebno da žive vječni danas. Za to nije potreban samo naš kruh svagdanji. Uz njega nam napose treba pomirenja i oproštenje. Svjesni svojih slabosti kršćani mole za snagu uskrsnika koji mogu odolijevati svim napastima te se nadaju da će ih Bog izbaviti od onoga, naizgled, nepobjediva zla, koje želi zatvoriti svaki put što vodi u život.Zato, najprije se valja smilovati sebi i tražiti Boga pa ćemo tako istodobno i drugima biti od najveće koristi. Iskazat ćemo im najveću ljubav upravo pokazujući im da je Isusov put prohodan. Ipak, u tome poslu, sve do kraja puta, do konačna Uskrsa, radost od napora nije odvojiva. Tko se ne sablazni, spasit će se. Takvu će, pravom vjerniku i kršćaninu, Isusov put biti uvijek prohodan.